Uveitis - upala srednje očne ovojnice

Srednju očnu ovojnicu koju sačinjavaju šarenica (iris), zrakasto tijelo (cilijarno tijelo) i žilnica (horioidea) nazivamo uvea, a njenu upalu uveitis. Zbog svog uskog fizičkog kontakta s žilnicom, kao i zbog njihove metaboličke međuovisnosti, paralelno s upalama uveje često se razvija upala ili samo reakcija unutarnje očne ovojnice, tj. mrežnice (retine).

Upalu same retine nazivamo retinitis, a zajedničku upalu retine i horioideje retinohorioiditis. Iako se, strogo anatomski gledano, radi o dvije ovojnice, kako bi olakšali razumijevanje upala, u ovom tekstu govorit ćemo i o upalama mrežnice zbog mnogih sličnosti s upalama uveje.

Nastanak i podjela bolesti:

Uveitis se obično dijeli prema lokalizaciji, tijeku bolesti i uzroku nastanka.

Podjela prema lokalizaciji:

• Prednji uveitis (lat. Uveitis anterior) zahvaća šarenicu i prednji dio zrakastog tijela.
• Intermedijarni uveitis (lat. Uveitis intermedialis) zahvaća stražnji dio zrakastog tijela i prednji dio retine.
• Stražnji uveitis (lat. Uveitis posterior) prvenstveno zahvaća stražnji dio žilnice i mrežnice.
  

Podjela prema tijeku bolesti:

• Akutni uveitis (lat. Uveitis acuta) nastaje naglo, bolest brzo dostiže svoj vrhunac, a povlači se kroz 1-2, a najviše kroz 8 tjedana.
• Kronični uveitis (lat. Uveitis chronica) traje više od 8 tjedana. Simptomi su blaži nego kod akutnog tipa, a karakteristično je da se izmjenjuju teže i lakše faze bolesti odnosno da bolest koja se čini da je zaliječena može opet buknuti naizgled bez jasnog razloga.
  

Podjela prema uzroku nastanka:

• Egzogeni uveitisi su uzrokovani uzročnicima iz okoline koji u oko ulaze nakon povrede ili putem stranog tijela. Ovdje se može raditi o vrlo velikom broju različitih mikroorganizama, bakterija, virusa i gljivica.
• Endogeni uveitisi nastaju kao rezultat djelovanja mikroorganizama i drugih čimbenika koji se već nalaze u tijelu oboljeloga, te putem krvi dolaze u strukture oka. Ti uzročnici mogu i u drugim organima i organskim sustavima istovremeno izazivati upalnu reakciju no to nije pravilo.
• Infekcije mikroorganizmima – u ovu skupinu ubrajamo oboljenja uzrokovana brojnim vrstama bakterija, gljivica (candida), virusa (herpes simplex, herpes zoster, Epstein-Barr, citomegalovirus) i parazita (onchocercus volvulus, toxocara)
• Neinfektivni uveitisi koji zahvaćaju samo oko, vrlo često su povezani sa faktorom HLA B27 (HLA je sustav tkivne kompatibilnosti). Nije u potpunosti jasan njihov način nastanka, a po simptomima i kliničkim nalazima ih nije uvijek moguće razlučiti.
• Neinfektivni uveitisi koji zahvaćaju i druge sisteme- bolest se javlja zajedno sa bolešću drugih tkiva i organa, npr. ankilozantnim spondilitisom, psorijazom, juvenilnim reumatoidnim artritisom, sarkoidozom itd. I ova skupina se često dijeli na one kod kojih je gen HLA B27 pozitivan ili negativan.
  

Simptomi:

Prednji i intermedijarni uveitis su karakterizirani blagim do umjerenim slabljenjem vidne oštrine. Slabljenje vida uzrokuju sitna upalna tjelešca koja se sakupljaju u očnoj vodici te se "lijepe" na unutrašnju stranu rožnice, šarenicu i leću, a nazivaju se precipitatima.. Ukoliko je količina takvih tjelešaca velika ona mogu dijelom ili u potpunosti ispuniti prostor između rožnice i šarenice. Crvenilo oka (tzv, cilijarni podražaj) se razlikuje od crvenila kod obične upale spojnice (konjunktivitisa) po tome što je tamnije boje i nalazi se bliže rubu rožnice). Bol se javlja kao rezultat zahvaćanja šarenice i cilijarnog tijela, a intenzitet joj ovisi o intenzitetu upale. Bol se u rjeđim slučajevima javlja i zbog povišenja očnog tlaka, glaukoma. Prisutni su i preosjetljivost na svjetlo i suzenje oka. Kod intermedijarnog uveitisa su prisutne i nježne "leteće" mutnine.

Stražnji uveitis je karakteriziran smanjivanjem vidne oštrine i mutninama pred okom. Pad vidne oštrine je rezultat upalnog procesa očne pozadine to jest njegove veličine i lokalizacije. Naravno da veći upalni procesi koji zahvaćaju područja bliža makuli ili u njoj izazivaju stvaranje edema imaju i negativniji utjecaj na vid. Leteće mutnine pred očima koje se pokreću zajedno sa kretnjama oka su u stvari zamućenja staklastog tijela tj. nakupine upalnih stanica i posljedične promjene u njegovoj strukturi.

Postavljanje dijagnoze:

Utvrđivanje postojanja uveitisa je relativno lak zadatak za specijalistu oftalmologa. Utvrđivanje njegovog uzroka je teško i složeno pa se ponekad i ne dobiju odgovori na sva pitanja.
Pregled u specijalističkoj ambulanti sa sigurnošću pokazuje o kojoj se lokalizaciji uveitisa radi, a daje samo naslutiti moguće uzroke. Ovisno o tim prvim nalazima se radi cijeli niz pretraga koji može uključivati određivanje sedimentacije krvi, analizu kompletne krvne slike, urina i RTG pluća. Ponekad je potreban i cijeli niz seroloških i drugih dodatnih pretraga kojima se želi dokazati postojanje određenih mikroorganizama te odrediti HLA faktor. U nekim slučajevima je korisno učiniti pregled vidnog polja kao i fluoresceinsku angiografiju.

Liječenje:

Liječenje ovisi o uzročniku i simptomima bolesti. Uključuje antibiotsku terapiju i protuupalna sredstva kao što su nesteroidni antireumatici, kortikosteroidni lijekovi ili, u na sreću rijetkim slučajevima, citostatici. Postoje i neka novija sredstva i načini liječenja koji se koriste samo u specifičnim okolnostima.
Uobičajen način primjene kortikosteroidnih lijekova koji se i najviše koriste je putem retrobulbarnih injekcija, injekcija koje se daju kroz vjeđu ili spojnicu tako da ispod očne jabučice i iza nje koncentracija lijeka bude najveća, a djelovanje najjače i sa najmanje štetnih nuspojava.
Kod prednjih i intermedijarnih uveitisa se kapima nastoji proširiti zjenica što ima pozitivan efekt na smirivanje upale, smanjivanje boli i snižavanje očnog tlaka.



Davanje retrobulbarne injekcije pomoću koje se najveća količina lijeka zadržava upravo uz očnu jabučicu.




U nekim slučajevima zahvaćanja staklovine vrši se njeno operativno odstranjivanje, vitrektomija.

Nažalost, pravovremeno i sveobuhvatno liječenje nije uvijek garancija pozitivnog razvoja bolesti. Kao posljedica mogu zaostati sinehije (spojevi između šarenice i rožnice ili leće, opasni zbog mogućnosti da izazovu očni tlak i još neke teškoće), komplicirana mrena, zamućenja u staklastom tijelu te ožiljci mrežnice i žilnice u kojima je sposobnost pretvaranja svjetlosnog signala u vidni gotovo u potpunosti nestala. Ipak, najveći broj slučajeva završi potpunim izlječenjem ili zaostanu samo manje važne posljedice, a napretkom tehnike i lijekova te novim saznanjima o uzrocima i mehanizmu nastanka bolesti rezultati liječenja sve su bolji.

Literatura:
mr. sc. Pavan dr. Joško, "Bolesti oka", Zagreb 2003.